dijagonalno pozicioniranje

Ta da da da, Ta da da da, U shuffleu... Ipak je nekada potrebno uredno crtati, tehničko crtati, i uz svu ljepotu tog bezdušnog crteža, crteža gotovo neobuzetog čovjeka, čovjeka bez ritma i melodije... Uz svu tu ljepotu ipak je nemoguće uživati.

Nevjerojatno je. Iste su. Dvije potpuno iste slike. Smiješno je gledati ih i diviti se naivnosti. Smiješno je. Smiješno je koliko su ljudi uvjereni da njihovi životi vrijede, da idu nekamo. Sjedeći u tramvaju, šečući ulicom ili pak svađajući, znam, doista znam da ocjenjuju sve oko sebe, analiziraju, možda čak to i ne znajući, da misle da je to njihovo šetanje i sjedenje važno. Sve gledaju svojim očima. Svaki pokret i jednostavno, glupavo, pa čak i budalasto postojanje puno profesija i profesora, je bitno. Bitno utoliko da ljudi pozdravljaju, oslovljavaju jedni druge sa titulama, bez značaja. Bitno je i kad mala djevojčica pita mamu što je to ambulanta, a mama odgovara "ništa bitno", ali je, bitno je, dok ne umru.
Nevjerojatni su. Isti su. Poptuno iste preslike.

Uočavam potpuno nejasnu stvarnost UraloAlajskih jezika, uska povezanost Turskog i Samojedskog, Mongola i Finaca. Korjaci razgovaraju sa Ukrajincima na Ruskom, a Bantu jezici su često različitog porijekla. Bušmani, ili Hottentoti imaju svoju genetičku skupinu , a ipak dijele glasove sa susjedima. Pigmeji i Indonežani su gotovo iste prosječne visine, tako i Šveđani i Somalci. Jezici su ipak nezavisni od toga, glazba grla i dišnih putova. Komunikacija.Da li je genetika uistinu toliko važna?

Postalo je teško. Kisik se lagano izlijeva u pluća, pa zatim u mozak, više ne teče. Izlijeva se. Naporno je. Gledam istu situaciju kako se ispred mene odvija, isti događaj iznova, pa opet.... Svaki predah znači okrenuti se i vratiti. Naporno je činiti i suprotno. Ali rezultira. Rezonira. Odjekuje.

A sad postoje i mtDNK i y-halotip testovi.

Lampe se preslažu kao polagano ubrzavajući ritam, niz ulicu, ulicu koja lagano klizi prema dolje, prema beskonačnom dolje koji ipak završava u nekoj večernjoj magli. Popločena je kamenim pločama koje stvaraju gotovo netaknutu površinu koja pak posjeduje svoj vlastiti karakter. Ta površina prihvaća i najekspresivnije sjene da se odmaraju na njoj, da svoj vlastiti ritam koji je već ionako nejasan, polagano iskrivljuju na ovoj podlozi. Tako i lampe bacaju svoje sjene, tako i ogoljelo drveće kroz maglu iskrivljuje svoje, tako i ona zgrada na desnoj strani ulice stvara svoje varijante dok skup zgrada na lijevoj odvraća svojim. Tako zanimljive i stravično oštre padaju i sjene sa kamenih stepenica koje izlaze iz svakog pojedinog ulaza. Lampe su vjerojatno posljednja od tih, svjetlo nastaje izgaranjem plina, svjetlo je žuto, prirodno prigušeno, dovoljno da stvara svoju vlastitu sjenu pod prirodno prigušenom mjesečinom.

Polako kroz jedna odškrinuta drvena vrata, crvene boje sa simplističko nacrtanim, onako tipičnim, crnim mačkom, dopire ona druga vrsta ritma. Dolazi polako, ali je brz, jak, svjetli, jakim neprigušenim žutim svjetlom svjetli. Iz tog prostora dolaze i valoviti zvukovi nepravilno ritmiziranog pljeska, vike, uzvika, živosti. Unutra, u tom prostoru, vjerojatno par ljudi svira, jasno čujem violinu, harmoniku, saksofon, par gitara, kontrabas... vjerojatno još nešto, nije ni bitno. Maleni podrum. Samo se u pozadini još javlja taj Erasmus.....

Skica, crtež; Nakon odmora od besciljnog šetanja dolazi onaj drugi odmor. Odmor u kojem ruka sama započinje nešto novo, u početku potpuno nejasno na komadu praznoga papira različitog od drugih jedino po brazdama na površini, zamišljeno glatkoj. Olovka klizi, iako nestrpljivo i energično, ona klizi savršeno pravilno, pa čak i netočno. Prvo nepravilne linije, deblje ili manje deblje stvore mrežu odnosa na listu, ruka se nestrpljivo trese a pogled uživa, tada na mjesta linija dolazi analiza prostora. Crtež postaje analitičko sredstvo za razumijevanje svijeta. Ispunjenost energijom raste, titra, crtež pobjeđuje i njegova živost bježi od analize prostora, nalazi se na plohi i uživa u njoj. Jedino ta izbrazdanost... Ta sebičnost crteža... Uživanje u samome sebi...

Potraga ka onoj indiferentnoj, nadasve zanimljivoj i intrigantnoj riječi, s kojom mogu poželjeti sreću, iskazati tugu... Mislim da se nalazim u nekoj simetriji, između iste takve indiferentne tmine i Goeringovog puta smrti, ili pak izumiranja. Ja jesam simetrija. I jedinstvo i sve što proturiječi ljudskoj prirodi do onog trenutka u kojem izbrojim svih, svih 46 kromosoma, otkrijem da jedan par nije pravilan, ali pretpostavim da je to samo na toj stanici i otkrijem da jesam u potpunosti indiferentno, dosadno, ali i smiješno biće. Sakriven sam u svijetu zrcala u kojem pokušavam ne vidjeti sebe, ali onda vidim svoju dublikaciju, zrcalnu beskonačnost, svoju beskonačnost. Portretiran toliko puta da ne izdržim pogledati nesimetričnost izraza, a simetrija je sve što čovjek traži, tj savršenstvo... ili na kraju nešto ultimatno, Boga? Kaže Platon... Ja sam Humorist, Kartaška Karikatura, Eventualist, možda i Redoslijed ili Nomenkatura... Ime.